osnovano 1951.

O nama.

Šjor Ivo je bio, možemo to bez ustezanja kazati, posljednji pripadnik zanatske aristokracije u fotografskoj branši. U studiju Foto Ive rađali su se portreti za obiteljske albume, službene dokumente, osobne karte,
putovnice i indekse. Kad bi fotografirao, gospodin Klišmanić bi naveo objekt da napravi nekakvu grimasu koja je svakom portretu davala neku,samo njemu, svojstvenu mekoću.

U ta davna vremena bio je običaj da fotografi drže u izlogu portrete svojih mušterija. I kako mi se sad čini, kao da nitko na tim fotografijama nije imao zločest pogled. Jesu li ljudi možda tada bili bolji? Ma ne, ljudi su uvijek isti, samo što je meštar Ivo znao svakome izvući onu bolju crtu karaktera koju svi, u manjoj ili većoj mjeri,
imamo, a on bi je u toj stotinki sekunde prepoznao i zabilježio.

osnovano 1951.

Foto ivo

Šjor Ivo je bio, možemo to bez ustezanja kazati, posljednji pripadnik zanatske aristokracije u fotografskoj branši. U studiju Foto Ive rađali su se portreti za obiteljske albume, službene dokumente, osobne karte,
putovnice i indekse. Kad bi fotografirao, gospodin Klišmanić bi naveo objekt da napravi nekakvu grimasu koja je svakom portretu davala neku,samo njemu, svojstvenu mekoću.

U ta davna vremena bio je običaj da fotografi drže u izlogu portrete svojih mušterija. I kako mi se sad čini, kao da nitko na tim fotografijama nije imao zločest pogled. Jesu li ljudi možda tada bili bolji? Ma ne, ljudi su uvijek isti, samo što je meštar Ivo znao svakome izvući onu bolju crtu karaktera koju svi, u manjoj ili većoj mjeri,
imamo, a on bi je u toj stotinki sekunde prepoznao i zabilježio.

Dugo nisam shvaćao zašto bi mi majka, prije odlaska na fotografiranje kod Foto Ive, osim što bi mi zalizala frizuru, ispeglala hlače i napatinala postole, a ja bi slikao samo glavu. Sve do pojave „idiota“, fotografiranje kod fotogafa bila je ceremonija i, na neki način, čin inicijacije u ozbiljan i dostojanstven građanski svijet.

I kao što su nekad brijači bili i kirurzi, tako je i ta stara garda fotografa znala s onom ( u odnosu na današnje foto shopove) primitivnom tehnikom umanjiti nečije nedostatke kao što su: klempave uši, štroloće oči, ili pak veliki nosevi. Sve je to znao i šjor Ivo čijim su portretima bile zadovoljne čak i žene koje redovito za svoje fotografije kažu- Ajme, kakva sam ovo ispala-.
Pa nije onda ni čudno što je, nekada poznati, igrač Hajduka kojega su na ispitu nekakve večernje škole pitali:
– Znate li tko je najpoznatiji splitski slikar?- on „kao iz topa“ izbacio:
– Znam, Foto Ivo.

Scroll to Top